Ermin Basic British-Bosnian Author

Vadi me Londonu

Sve me dodiruje kada se otvorim i pokažem osjećaje – pjesme, poezija, osmijesi tek upoznatih djevojaka, osjećaj dodira njihovih riječi, zagonetne sudbine, različite zemlje, kontinenti, rase… i sve ih volim, makar na jedan sat, dan, mjesec.

Vade me iz mojih unutarnjih bitaka i tuge, spašavaju me od neuzvraćene ljubavi i vode do vjetra sumraka na rijeci duše koja teče – nekad s vihorom toplih snova o sretnoj ljubavi, iskrenim dodirima, poljupcima nemirnih grudi – a onda na kraju tonem u plavom, dubokom jezeru očiju žene koju volim, koja je daleko, ali traje na mojim snenim obrvama sadašnje boli. Siguran sam u susret s njom na nebu oprosta, u mojoj sudbini i Allahovom iskušenju koje vječno traje, s nadom da ću biti bliže Muhammedu, ako zaslužim mjesto u Džennetu.

Elhamdulillah na suncu, zemlji, vodi, vazduhu – te ljubavi i vjeri.

12.05.25

Na putu od The Ivy do Richmond Hilla, London

RICHMOND HILL PARK

Ne brini i budi sretna

Korijeni duboko u meni,

panjevi otkinute duše.

Mlade stabljike,

kao uvijek nova ljubav

što tinja u meni.

Sunce pleše

s iglicama borova i smreke,

udubine u rosnoj zemlji

i rastinje sa suzama

vijore na platnu rane jeseni

u zjenicama očiju.

Opalo lišće

miluje mir svuda oko mene.

Herbari prošlih godina

zacrtani u nepomičnim oblacima,

u plavom nebu

na ogledalu daha tvoje ljubavi

što bukti u meni.

Ne mogu,

niti želim,

pobjeći od sebe —

u tebi.

„Don’t worry, be happy“…

rekao bi Bob Marley.

30.09.25

Richmond Hill

RICHMOND PARK

Zalazak sunca sa srnama i jelenom

Suton mi kida srce sakriveno u utrobi jelena sa zlatnim rogovima, koji se uvijaju po kori stoljetnih hrastova, pa urezuju britku svjetlost u kodove moje prošlosti iz dubine debla.

Srebrena vijugava rijeka završava put na stomaku žutog izduženog mršavog psa, koji otvara čeljust i upija misaone prelive boja iz vatre, koja plamti u meni. 

Crni gavran se poigrava sa smećkastim grumenovima zelene trave, pa leti na vrh usamljenog drveta bez listova i pruža pogled na skupinu zgrada, koje mu pričaju kako da dosegne vrh užarenog crvenog sunca, jureći kroz plave oblake, a da ne izgori od topline solarnog vjetra, koji je svuda oko mene i kipti na mojoj koži.

Zlatno-srebreno-smeđkasto i žuto-zeleno-crveno-plavo nestaje sa crnom tminom noći, a ja drhtim od hladnoće i straha od mraka, koji se nadvija nad mojim osjećajima, kao i obično…

01.03.25

Richmond Park

HOLLAND PARK

Kiša 

Bestežinsko stanje uma, 

grmljavina jecaja topi se u kapljicama kiše, svjetlucanje pokonih dodira sa suzama u tmini plavozelene večeri,

bježi nekuda daleko do usamljenih slamnatih koliba, 

kao središta blijede molitve neuzvraćene od čovječanstva, 

a iskrene kao nevini pogled dojenčeta.

Natopljene zutocrvene krošnje odišu od umornih turobnih pogleda zvijeri,

sakrivene u utrobi ptice grabljivice.

Zarivam površinu providnog jezera kandžama risa, ubijenog u potrazi za nestvarnom snagom, 

a u biti strahom od modrih dubina mora strasti.

Kanjon istine se otkriva u dolazećem jutru,

punom bespreglednih duginih boja u svom izvornom obliku,

pa se proteže tamo dokle seže tužni pogled,

do nesagledivog srećnog završetka.

18.09.23

Holland Park

Tri vjeverice

Čavka grakće, robin cvrkuće, galeb prolijeće, 

te tri nestašne vjeverice skakuću, trče i uspinju se na visoko drveće, 

a mala beba na ramenu oponaša zvukove, nasmijanog lica i rumenih obraza.

Šareni robin i srebrenasta vjeverica dolaze do mene, 

gledaju me nevino i obazrivo, 

dok se modro sunce probija kroz zelene krošnje.

Pitomi psi različitih boja i oblika prolaze pored mene bez imalo zle srdžbe u njima.

Slušam zbrku cvrkutanja raznolikih ptica, 

sa nemirnim insektima svuda oko mene.

Zatvaram oči i obasjan suncem, 

želim da zauvjek ostanem tu, 

sjedeći na odrezanom sirovom panju…

05.03.25

Holland Park

Let crnih ptica

Jedne lete skladno i pritom sa čudnovato jednakom razdaljinom između njih, pa upijaju zrake ispod plavih oblaka, te predskazuju krajeve sudbonosnih puteva, da bi mogli ukrasti svjetlost iz praznine duše.

Druge nasumice ostavljaju tragove na  crvenom nebu, pa umiru od toplote mog pogleda, zalutalog u dubinama duhovnog odrastanje negdje na obalama izgubljenog otvorenog mora,  prekrivenog samljevenim bijelim kostima odbačenih sanjara, koji ipak postoje negdje u meni kao odraz vjere u jednog Boga.

Treće lete nasuprot jedne drugima, svjesni blizine i razdaljine kao kompjuterski projektovanom putanjom, da bi na kraju sletili na kulu sa starim zelenim zvonom i satom koji određuje vrijeme između prošlosti i sadašnjosti, te isto tako između rađanja i smrti.

Sve ipak ostaju zauvijek skamenjene od mog dodira i postaju nesalomljive, nedodirive i nedostupne pogledu običnih smrtnika koji ne znaju da vole, a ipak vidljive za osjećaje pustolova koji lutaju na granicama kosmosa, dostupnog slobodnim mislima i oslobođenim od lanaca materijalizma i cinizma.

20.01.25

Holland Park, London

MEGRAVINE CEMETRY

Gavran

Kraj između mezara i križa,

Papagaj sa zelenim repom u tri dimenzije na golom drvetu nestaje u mom pogledu.

Dva bijela goluba raširenih krila, jedan do drugoga, puštaju se niz vjetar i spajaju crveno sunce koje viri kroz oblake sa malim krajičkom blistavog neba iznad gotičkog groblja, tu gdje umrle duše igraju ples sa jatom iluzornih rajskih ptica koje žive u meni, a sada su stvarne tu na nebu.

Desno, lijevo pa gore i dole, svi se skladno spajamo sa dodirima povjetarca.

Gordi i ponositi usamljeni crni gavran, 

Stamen kao plemić sa hridi Jadranskih obala i ostrva, ne osvrćući se na tajac trenutka, pleše svoj zadnji ples na granici razuma i ljepote.

11.03.25

Megravine Cemetery

BISHOP’S PARK

Mir proljetnog poslijepodneva u parku

Sitne mušice mi se vrzmaju oko glave, sunce se probija kroz zelene krošnje, osjeti se slatkasti miris Temze, ruže su procvale crvene, žute i roze. 

Ptice cvrkuću i sijeku tople zrake sunca, udišem proljetni vjetar, po koži me mijuje opalo lišće, nemiri u prsima i oko srca, žubori mi krv, nektar mi teče venama, obrazi mi se žare od već umornog sunca, u glavi mi leptiri daju rime krilima, riječi lepršaju na povjetarcu. 

Mir je svuda oko mene, a u duši tajac prije bure od nemira koji uvijek slijedi, dok zvona skladno zovu na molitvu.

13.05.25

Bishop’s Park, London

REGENT’S PARK

Hrast

Stoljećima hrastovi bdiju,

stubovi vremena ukopani u koru vječnosti.

Posmatraju nježnu simbiozu:

oblaci se spuštaju kao milovanje,

kiša ljubi zemlju,

sjemenke se bude u tihom plaču proljeća,

mlade stabljike niču,

svaki otpali list postaje dah za pluća tla,

hrana za bube što nose puna sunačasta crijeva

i za crve koji plešu kroz godove,

probijajući kanale kroz rezove vremena

koji sada spavaju dubokim snom kore.

A moji godovi –

možda kraći sada,

ali beskonačno duži kasnije,

kad se preselim tamo gdje duša treba vječno da bude.

Jer možda i hrastovi imaju dušu,

i bube, i crvi što se uvijaju u tami.

Možda i oni odlaze,

prelaze u neka nova tijela puna osjećaja i razuma,

na neku drugu planetu od svile i svjetlosti,

gdje počivaju duše svih stvorenja

koja nisu bila ljudi

– a ipak su voljela.

21.11.25.  

Regent’s Park džamija, London